Sarajevo, ljubavi moja

Sarajevo, ljubavi moja

 

Uz predstojeći 6.april 2024.

 

Tamo na Jugu, u podnožju bosanskih planina, smjestio se grad. Za nekoga skroman i neobičan, ali je to Grad kome se pjeva: Sarajevo, ljubavi moja! 

 

Naravno, i drugi gradovi su opjevani, što u šlagerima, tako i u literaturi, filmovima i sl. 

Ali, za ovaj grad neko napisa:

„Kada god napusta grad Sarajevo, čovjek uvijek u duši osjeća neku žalost“- to je nama Sarajlijama dobro poznato.

 

O njemu jedna poznata Sarajka, koja živi u Parizu, piše da gradom curi Miljacka a na njenim obalama puzi grad.

Mozda je tako, ali ta rijeka koja curi, umije biti i opasna, drugačija, hirovita pa da se „čuda dese i da Miljcka mostove odnese“, kao što u jednoj pjesmi pjeva Halid Beslic.

 

Rijeka curi, a Sarajlije to nikada nije brinulo jer je grad oduvijek bio pun izvoradobre pitke vode, pa su u Sarajevu odvajkada gradjene česme, javne česme. O tome govori i ova izložba i poziv na obnovu sarajevskih česama u okviru očuvanja materijalnog kulturnog naslijedja. 

Slike koje su izložene djelo su prof. Asada Nuhanovića a radjene su na onovu knjige Hamdije Kreševljakovića iz 1929. godine, kada su mnoge česme presušile jer je uveden gradski vodovod.

 

 

 

Ovaj grad, koji nikada neće biti ni Pariz, ni London, New York, ni Berlin, pa ni Beč  ni Prag je svoj. Nikoga „ko se napio vode sa Basčarsije“, nije ostavio ravnodušnim: ni posjetioce, ni osvajače. A bilo je i jednih i drugih. Možda je baš zato gorio u vatrama istorijskih zbivanja i opet se dizao iz pepela, kao Feniks.

 

S početka 20. vijeka, o Sarajevu Ivan  Manžuranić piše: Sarajevo je veoma veliki grad. Niko ne zna koliko je…

 

Iako je ova misao vezana za jedno drugačije vrijeme, rekla bih da je i danas aktuelna. 

 

Sarajevo je grad koji živi na svim kontinentima svijeta, grad koji su Sarajlije ponijele u srcu i danas, svuda u svijetu živimo s njim. Spominjemo ga, opjevavamo, za njim tugujemo i ponosimo se jer, ma gdje da odemo, mi smo njegovi. Ostajemo Sarajlije.

 

Josip Osti….

 

To je grad na čijim mnogobrojnim izvorima su nalazili nadahnuće pjesnici, pisci, slikari, muzičari i ko zna ko sve. Nasumice ću napomenuti imena: Tin Ujević, Braća Mažuranići, Silvije Strahimir Kranjčević, Ivo Andrić, Meša Selimović,  Mak Dizdar, Isak Samokovlija, Marko Vešović, Veljo Milošević, Josip Osti, … svako ga je opjevao na svoj način.

Zatím slikari Vojo Dimitrijević, Safet Zec, Mersad Berber, Edin Numankadić, češki slikar Čermak i Kuba npr.

Tamo su nikle najpoznatije rok i pop grupe: Bijelo dugme, Pro -Arte, Hari Matahari, Dino Merlin, otuda je Goran Bregović, Zdravko Čolić, Dragan Stojnić,  Kemal Monteno, slavni i mnogima neomiljeni Kusturica, oskarovac Denis Tanović, Jasmina Žbanić, i… dalo bi se nabrajati.

 

Nešto tajnovito u tom gradu jest. 

 

Ali, ono sto bih rado pomenula je da se Sarajevo pojavljuje neodvojivo vezano za dogadjaje koji će mijenjati ili se zapisati u istoriju čovječanstva. Ove godine se obilježava 110 godina od Sarajevskog atentata. Atentata za koji se kaže da je povod za Prvi svjetski rat. Rat koji je izmijenio mapu Evrope a za nas je značajno da je njegovim završetkom 11.11. 1918. nikla Čehoslovačka i Kraljevima Jugoslavija.

 

Zatím je tu nezaboravna olimpijada - Zimske olimpijske igre 1984. Tada je Sarajevo dotaklo zvijezde. To vrijeme se ne da zaboraviti. 

Govori se i da su to posljednje sportske igre nakon kojih je i ovaj veliki sportski spektakl postao prije svega veliki biznis.

 

 

Ipak, mi danas pominjemo Sarajevo i radi datuma koji se pogrešno naziva rodjendanom Sarajeva a to je 6. april.

6. april je dan koji je nekoliko puta u novijoj istoriji odredjivao sudbinu Sarajeva. Zato je toliko značajan za naš grad. 

6. aprila 1941. Wermaht je bombardovanjem Sarajeva, Beograda i ostalih gradova zvanično započeo dugi i iscrpljujući Drugi svjetski rat. 

 

Za Sarajevo je značajno da je 6. aprila 1945. narodnooslobodilačka vojska oslobodila grad nakon dominacije NDH- rigidne fašističke države koja je služila njemačkom okupatoru.

Na žalost, ovaj datum je vezan za početak još jednog strašnog rata 1992. nakon raspada Jugoslavije.

 

 

 

Izgledalo je da Sarajevo respektuje svoje gradjane i njihov doprinos razvoju grada.

 

1957. je ustanovljena Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva koja se dodjeljuje istaknutim pojednicima i kolektivima za doprinos i rezeltate postignute u kulturi, nauci, medicini, obrazovanju, sportu i td.

Prvi dobitnik Šestoaprilske nagrade je slikar i pedagog Vojo Dimitrijevic.

 

Sve ove teme koje sam samo naznačila su uvod u to da vam predstavim večerašnjeg gosta, gospodina Miroslava Prstojevića koji zamalo nije dobio Šestoaprisku nagradu prije nekog vremena.

 

Miroslav Prstojević, Bečlija, Evropljanin, Sarajlija je čovjek „onog“ vremena. Prototip covjeka koji o sebi govori djelom koje za njim ostaje. Znamo se mnogo godina, oboje smo predano služili afirmaciji i očuvanju kulture kojoj smo pripadali. On u novinskoj i izdavačkoj kući Oslobodjenje a ja u Svjetlosti. Kada sam htjela o njemu reći više tražeci na google dodatne inf., sve je bio o njegovim knjigama, o njemu skoro ništa.  Dakle, ovo je skromni, vrijedni i originalni Sarajlija koji se i ovdje danas prezentira svojim djelom.

 

 

Gospodin Prstojević je takodje odnio svoje Sarajevo, odnio ga je u Beč gdje je osnovao knjižaru i galeriju MI gdje na jednom mjestu drži cijelu Jugoslaviju. Pod njegovim krovom žive knjige koje se ne mrze i ne ratuju.

 

Dobro došli u Prag, gospodine Prstojeviću, Vi i Vaše knjige!